Svatko od nas je poseban na svoj način i mislim da je najvažnije da živimo život onako kako mi to želimo. Svatko od nas zna što je najbolje za njega, što voli i što ga ispunjava. Stoga mi najviše od svega smeta kad se netko ide raditi pametan i soliti pamet drugima. Što ima itko drugi meni govoriti kako moram živjeti? Koje ideale slijediti? Ili otkud meni pravo da pametujem drugima? Imam pravo baviti se samo svojim životom i to i činim. I baš zbog toga me izluđuje kad vidim da drugi ne čine to isto.
Pa se pitam što ljudima fali u životu i zašto su toliko ogorčeni? Zašto im je tuđi život zanimljiviji od vlastitog? Zašto imaju potrebu miješati se tamo gdje im nije mjesto? Eto, to je prva stvar koju ćete danas saznati o meni. Ne volim to i ne mogu si pomoći. Nikad neću raditi sve što rade i drugi i trudim se drugima ne raditi ono što ne želim da oni rade meni. I to je to, to je cijela filozofija. Za koju često mislim da ju ljudi ne kuže.
Osim toga, mrzim nepravdu. Iz dna duše. Iako je ona sastavni dio naših života. I događa nam se na svakom koraku. Nikad neću shvatiti zašto ljudi koji ne cijene ono što imaju prolaze, vrlo često, bolje od ljudi koji cijene svaku sitnicu i vesele se malim stvarima? Tako je otišao i moj djed, najveća dobričina na svijetu. Nažalost, danas više nije s nama. A s druge strane, u mojoj okolini ima svakakvih ljudi pa i alkoholičara kojima je jedini cilj u danu popiti što više, pa onda doma svojoj obitelji priređivati pakao. E takvim ljudima se ne dogodi ništa. Doslovno, imaju više sreće nego pameti.
A ljudi koji cijeli život marljivo rade, sve bi dalo svojoj obitelji, štede da bi mogli malo bolje živjeti i pomogli bi svakome kome mogu, takvi ljudi stradaju. Ne mora se nužno raditi o tome da nas prije napuste nego jednostavno u svakodnevnom životu prolaze lošije. I u to se uvjeravam iz dana u dan. Bilo je toga i na fakultetu. Oni koji nisu radili, koji su se samo provlačili, ti su uvijek prolazili bolje od onih koji su radili, trudili se i davali sve od sebe u nadi da će im to jednog dana donijeti bolji posao i bolju budućnost.
Toga jednostavno ima uvijek i svugdje, nepravde su uvijek postojale i uvijek će ih biti. I iako sam toga svjesna, ne mogu se s tim pomiriti. Niti želim jer bi onda to značilo da sam odustala a nisam. Uvijek ću se truditi i boriti protiv nepravde. Svaka i najmanja pobjeda je korak prema naprijed. Tako da ste iz ovoga naučili i drugu stvar o meni. A to je da sam borac. I da ne odustajem. Iako mrzim nepravdu, neću se priključiti onima koji su ili lijeni ili ovakvi ili onakvi samo da bih bolje prošla u životu.
Radije ću se boriti na svoj način i pošteno doći do onoga što imam u životu. I osim toga, mislim da sam sretnija od tih koji se provlače kroz život. Jer ja znam uživati i cijenim ono što imam, za razliku od njih, jer njima nikad i ništa nije dovoljno niti ih išta može zadovoljiti.
Treća stvar, jako sam emotivna. Preemotivna. Zamislite si to ovako. Kad ste vi sretni, ja sam sretna na desetu. Kad ste tužni, kod mene je ta tuga deseterostruko uvećana. I ne mogu protiv sebe po tom pitanju. Dobro je kad sam sretna jer onda to znači da sam još sretnija, pokazujem to svojim izrazom lica, čak ću i poskočiti ako treba. Ne mogu ne pokazati koliko sam sretna. I ne mogu to zadržati u sebi, moram to izbaciti van.
Kaže mi dragi da mi se oči sjaje ko dvije špekule. Imam velike oči, pa zamislite onda još kad iz njih isijava sva ta sreća. I to je ok. Lijepo je biti toliko sretan. No, kad sam tužna onda to i nije toliko dobro, barem ne za moje zdravlje. Kad sam zbog nečega tužna, imam osjećaj da to neću izdržati. Sve me može rasplakati, čak i filmovi, i oni sretni i tužni. Jednostavno kao da sve doživljavam nekako uvećano a ne kao ljudi oko mene.
Četvrto, perfekcionist sam. Da, kojega li čuda. To već i ptice na grani znaju. Ništa ne mogu napraviti tek toliko da napravim, sve mora biti tip top. Kad su na završnoj godini diplomskog studija drugi pisali diplomske radove od 30 – 40 stranica, moj je imao od 100 – 200 stranica. Prvotna verzija je bila preko 200 stranica, doduše ne samo jer sam ja to tako htjela već jer sam i imala takvu mentoricu, da bi mi onda nakon konzultacija s nekim na fakultetu rekla da to moram skratiti na 100 i nešto stranica.
Zamislite kad netko od vas zahtijeva da pišete i pišete i pišete a onda vam kaže, e sad skoro pola izbrišite, skratite ili što već. Naravno da sam bila luda. No opet, i to sam napravila kako je trebalo. I dan danas sam ista. Bilo što da radim uvijek sve mora biti savršeno. Barem po mom nekom mišljenju.
I na kraju, evo nas kod pete stvari. Htjela sam reći da sam kreativna i obožavam bilo što što ima veze s umjetnošću no ipak neću. Za kraj ću vam otkriti da mislim da sam trebala biti političar. Ne zbog toga što to volim, jer ne volim i ne zanima me politika. Već zbog toga što mislim da bi to možda mogao biti jedini način da promijenim nešto u našoj državi i da maknem s vlasti sve ove divne političare koji samo gledaju koliko će strpati u svoje džepove.
A za nas, obične građane, njima se fučka. Njih nije briga da ima ljud koji proživljavaju iz mjeseca u mjesec s nula kuna, s penzijama od recimo 400 do 700 kuna, ili plaćama koje su daleko ispod minimalca. Ali njima hvala Bogu nije dovoljno ni tih, ne znam ni sama koliko tisuća i tisuća kuna. E uistinu im svima želim da probaju živjeti s 1600 kuna koliko je bila prvotna plaća na stručnom osposobljavanju.
Da vidim da li će onda moći kupovati odijela, mijenjati aute kao pelene itd. Pa da vide malo kako je običnim ljudima. I ne, ne smatram se zločestom zbog ovoga. Jednostavno samo želim da probaju jer očito nemaju pojma kako je to.
Eto, to je to ukratko. Pet stvari o meni. A sad da čujem vas, kojih pet stvari o sebi bi vi izdvojili?
Autor: HappinessIsHomemade., Foto: pixolga/Pixabay