0,00 kn

Tvoja košarica

Sigurna kupnja
12. kolovoza 2015.

Crtica

Piše Ana Zibar
Neku večer odem u dućan, oko 19:30h. Trebam i voće i možda povrće. Odmah nalijećem na štandove s voćem. Kupaca uglavnom nema. Jedna blagajnica sjedi za jednom od blagajni. Vidim jagode, ali ih nekako ne bih ako su uvozne, sutra mogu na tržnicu, pa ću tamo. Na natpisu sa cijenom ne vidim etiketu podrijetla. Pa […]

Neku večer odem u dućan, oko 19:30h. Trebam i voće i možda povrće. Odmah nalijećem na štandove s voćem. Kupaca uglavnom nema. Jedna blagajnica sjedi za jednom od blagajni. Vidim jagode, ali ih nekako ne bih ako su uvozne, sutra mogu na tržnicu, pa ću tamo. Na natpisu sa cijenom ne vidim etiketu podrijetla.

breskve

Pa pitam blagajnicu u blizini: Odakle su jagode?

-Pitajte njega!- odgovara blagajnica ravnodušno.

Valjda joj je dosta već posla. Nikako da shvatim taj apsurd vječnog nezadovoljstva. Nezaposleni su jako nesretni jer su nezaposleni, a zaposleni jer su zaposleni. Mnogima zaposlenima u uslužnim djelatnostima nesnošljivost prema klijentu/mušteriji curi iz očiju, usta, pokreta, pomiješana s mržnjom, potcjenjivanjem, skoro pa optužbom za njihovu zlu sudbinu. Nezaposleni nemaju priliku za ovakve iskaze ljubaznosti.

I sad se ja okrećem da vidim tko je to „on“? I ugledam visokog zgodnog čovjeka, blagog pogleda (premda me ne gleda, slaže kašete s voćem), neodređene dobi, od 25 do 40 godina. Nekako mu se obratim, jer me ne doživljava. Ljubazno pitam:- Oprostite, odakle su ove jagode?

-Ne znam.

I nakon malo oklijevanja ipak dolazi do jagoda i traži etiketu negdje uz rub kašete.

–Iz Španjolske.

–Hvala.

A on sad, umjesto da stavi tu etiketu na natpis sa cijenom (kako inače bude i treba valjda biti), vraća etiketu u kašetu. Odšutim, prešutim, idem dalje. Jagode ne uzimam. On u međuvremenu odlazi u skladište i vraća se, i tako ciklički. A ja dalje šećem uz voće i povrće. I opet nema vidljivih etiketa. Pa sama kopam po kašetama i tražim. Ali ne nađem.

Pa ga opet pitam nakon kraćeg čekanja da dođe iz skladišta:- Molim Vas, a odakle je kupus?

Sad se on već malo čudno drži, ipak dolazi, kopa, nađe, odgovori, i opet vraća etiketu u kašetu.

E, sad je već previše pa mu kažem:- Pa stavite tu etiketu na natpis sa cijenom, tako da svi mogu vidjeti!

Hoće on, ali diskretno s izrazom lica kao da mi se pomalo ruga.

Zakači etiketu i pita:- Jel ovako? Jel sad dobro?

I sad ne znam zafrkava li me.

Pomislim, neću ga više pitati. Ali kašeta s patlidžanom je iza nekog stupa, ne dosežem rukama, ne mogu kopati u potrazi za etiketom.

Pa ga ipak upitam, ispričavajući se: Oprostite, a patlidžan? Ne mogu potražiti etiketu od ovog stupa.

Pogleda me u oči i nekako fiksira. Imam potrebu spustiti pogled, preintenzivan mi je kontakt, ali ipak neću, gledam ga ravno u oči kao znak da nema razloga da se povučem. Ja sam u pravu, on radi svoj posao i neka ga onda napravi kako treba.

I onda šok:

  • Gospođo, zašto Vi to meni radite?

Nekako umilno me pita.

A ja zabezeknuta. Ne znam što da mislim. Da nije možda marginalno malouman, moguće, stvarno. Samo je to fenotipski na prvu neprepoznatljivo. Pa je ovo za njega previše. Ne znam što da mu odgovorim. Nisam sigurna s kim imam posla. Ne bih ga htjela povrijediti, a ipak- što nema smisla, nema smisla.

  • Pa ništa Vam ne radim, mora se znati odakle su artikli. Ovo nema veze s Vama osobno.

Gotovo se ispričam. I odem u čudu. Pa se sve gledam u ogledala da vidim kakav to dojam ostavljam. Agresivan? Grub? Iživljavački? Tko zna!

Autor: Lada Zibar., Foto: Bojan Zibar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ako ste propustili

Copyright © 2020 Zibar Studio
lockusercartmagnifiercross