0,00 kn

Tvoja košarica

Sigurna kupnja
13. rujna 2015.

Gospojina

Piše Ana Zibar
Baka se svakodnevno molila Bogu. Osobito kad ju netko gleda. U bezgrešnom stilu profesionalne glumice, nalikovala bi glavnom liku monodrame, liku samom na sceni. Brzo bi pognula glavu, sklopila oči, skupila ruke, a preko njih krunica. Mumljala bi potiho molitvu kao za sebe, ipak čujno, koju minutu, a onda bi se kao prenula, trgnula, kao […]

Baka se svakodnevno molila Bogu. Osobito kad ju netko gleda. U bezgrešnom stilu profesionalne glumice, nalikovala bi glavnom liku monodrame, liku samom na sceni. Brzo bi pognula glavu, sklopila oči, skupila ruke, a preko njih krunica. Mumljala bi potiho molitvu kao za sebe, ipak čujno, koju minutu, a onda bi se kao prenula, trgnula, kao zamijetila da nije sama, kao prekinuta u molitvi.gospojina

- Ja se molim. Nisam još gotova - ispričavala se kao. - A što moliš? -  pitala bih ju. Slijedio je uvijek isti odgovor: - Diorozarija, 9 Očenaša, 9 Zdravimarija, 7 Slavaocu i Vjerovanje. Potom bi kao nastavila pomičući kruničicu između prstiju i svako bi ju malo poljubila.

- Znaš li ti sedam svetih sakramenata? - pitala bi me i odmah sama pobrojila: - Prvo kršćenje, drugo krizma, treće karistija, četvrto peto ulje sveto, šesto sveti red, sedmo ženidba. - Osmo razvod - dodala bih izazivajući je. - M' đava te odnija, nema razvoda! A znaš li ti dva otajstva poglavita naše svete vjere? Prvo rođenje Isusa Krista, a drugo smrt našega spasitelja - ne čekajući odgovor ponosno bi izrecitirala.

Ja bih sjela učiti za kuhinjski stol, a ona se molila na stolici pored vrata. Bila sam udana, imala dijete od 2 godine i bila na 3. godini medicine. Baka je živjela s mojom mamom i sestrom, u istoj kući kao i mi. Ali vrijeme u njenoj glavi zaostajalo je za realnim i nije pamtila ni veće promjene koje su se dogodile posljednjih godina. Gledala bi me sa stolice na kojoj se molila, zapravo bi ne dižući glavu otvarala oči i dizala pogled da uhvati moj pa da pričamo.

- Obrvice morske pijavice, podigle bi cara sa stolice! - krenula bi s komplimentom pa nastavila u istom stilu:  - Jel'da kad ti odrasteš pa se udadneš, jel'da ćeš me uzeti k sebi? Ja ću ti pomagati, skuhati, pospremiti, djecu čuvati! - Bako, pa ja sam udana i imam dijete. - Majde! - iznenađeno će. - A je li radiš? - Studiram. - Studiraš? A šta? Je li praavo? - razgaljeno će. - Ne. Medicinu.  - Me-de-ci-nu? - razočaranim će glasom, zastajkujući između slogova.  - A i to je fino - završi dekrešendom, razočarana, ali pomirena sa sudbinom.

U jednoj duljoj fazi tih senilnih godina imala je naviku svake večeri ići na misu, u svetog Antuna u Tvrđu, sa susjedama Omikom i Mađaricom. Njih bi se tri stare bake uredile pa zajedno preko dravskog mosta. Mađarica bi došla po Omiku pa zajedno po baku. Njih dvije nisu bile senilne. Sve su bile udovice. Mađarica je slabo govorila hrvatski, bila je mala, okrugla, s maramom povezanom ispod brade, uglavnom u crnom. Omika je bila Švabica, fina, uredna, sa sijedom frizurom, dobre volje, temperamentna, „kapo“ trojke. Inače se nisu družile. Samo za misu.

Baka bi se svaki put „ispovidila“ i pričestila. Pitala bih ju: - A šta ispovidiš svakog dana? Kakvih ti griha imaš?  - O tomum se ne govori - rekla bi. - Ma, reci mi, stvarno, šta ti zgrišiš svakog dana? Šta ispovidiš? - bila sam uporna. - Ah! Da lanem, da đavlekam - priznala bi kao najveći grijeh.

Baka bi već u rano popodne čekala polazak u crkvu. Jedva bismo ju uspijevali zaustaviti da ne krene ranije. Ljeti bih ju ja prije polaska okupala, u čisto obukla, ona bi se kaišem jako stegnula u struku, stavila tašnu pod mišku i u vijađu, kako bi ona rekla. Pazili smo da pričeka Omiku i Mađaricu, da odu zajedno. Jednom nam je ipak umakla. Nismo ni znali. Poslije smo čuli detalje. Došla je u crkvu cijeli sat prije početka i crkva je naravno bila prazna.

Malo je počekala, malo se pomolila, pa nakon nekog vremena odlučila poći. Ali sad se već pomalo bližilo vrijeme misi pa je putem kući sretala poznata lica i odvraćala ih riječima: - Idite kući, nema nikoga, danas nema mise. Ljudi su se u čudu okretali i vraćali kući. I tako sve dok nasred mosta nije naletjela na Omiku i Mađaricu. I njima je pokušala prodati priču, ali razumna Omika nije povjerovala. - Ma kako ne bi bilo mise. Samo ste došli prerano. I povela baku natrag u crkvu. Kako ne bi bilo mise? Pa bila je Gospojina.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ako ste propustili

14. ožujka 2015.
22. studenoga 2014.
Copyright © 2020 Zibar Studio
lockusercartmagnifiercross