Sjedila sam pod stubama naše kuće, čitala. Naišla je mama. - Što radiš? - Pa čitam. - Opet čitas. Bolje piši! - A što da pišem? - Kakvu novelicu ili roman. ( negdje 1988.)
Godinama sam bila potrošač lijepe književnosti. I publicistike. Hedonist. Trebalo mi je štivo kao ovisniku šut. U gužvi svoga života budila sam se prije zore, u 4, u 5, da bih ukrala malo čitanja. Grabila sam naslove iz novinskih kritika, televizijskih spomena, zaostalih nepročitanih nesuđenih lektira. Kupovala, slagala, čitala, gutala. Naslagane su knjige i po podu soba, ne stanu u police više (pokojna svekrva bi prokomentirala kako je to ružno i neuredno).
Engleski i hrvatski, pokušaji francuski. Nesretna sto nikada nisam stigla probati njemačke originale i što nisam naučila ruski radi ruskih klasika. Kako bi to pjevno bilo. Zamišljam tu melodiju ruskih prostranstava. Kradem citate, misli, motive, ne znam više jesu li zapravo moji. Marcel Pagnol kao dječak sakuplja rijeci, kolekcionarski, pa ih poklanja onima koje voli ili koji to zaslužuju.
Uvijek sam naslov ispred informiranosti knjižarskih prodavača. U Amsterdamu sam u američkoj knjižari čekala da donesu Snowball iz tek pristigle američke pošiljke, prve dospjele te knjige u Amsterdamu. U toj me knjižari pozdrave kao poznatu i izvijeste me o jos jednoj pristigloj knjizi iz serije koju sam kupovala sinu. U našim lokalnim knjižarama me čim uđem s oduševljenjem informiraju o novom izdanju ili naslovu Jergovica, Hrabala, Steinbacka, Franzena, Jasne Horvat.
A vlasnik mi nabavlja već zaboravljenoga Radomira Konstantinovića pa Ostatak svijeta iz premale edicije Ivice Djikića. Nakon sto sam slušala njegove pjesme u Šest minuta poezije u šest, na trećem programu Hrvatskog radija. Pa ga onda nesretnim slučajem prijateljičin sin iz Amerike, vračajući mi knjigu od preko oceana, zaboravlja u busu u Splitu pomažući nekoj bakici sići iz busa. - Nemoj reći mami! Ubit će me.
Preživio je. A pjesme ponovo nabavljam od pisca, preko zajedničkog prijatelja. Čitam jutrima, dok svi spavaju, u foyerima hotela širom svijeta, prije predavanja u zoru na kongresima. U avionima, na kongresima, izlazim katkad van iz kongresne zgrade, pa sjedim na travnjaku i čitam. U vlaku, u busu, najradije bih i u snu. A poslastica mi je po stranim gradovima, velegradima, europskim prijestolnicama i drugim europskim prelijepim gradovima kao i američkima, sjediti za uličnim stolom kafića, i, a što drugo, nego čitati.
Pamtim gradove po knjigama koje sam tamo čitala. Proust, Krakow, 1996., moj prvi strani kongres. Par knjiga u istom danu, Danilo Kis, travnjak oko Hungaroringa, 1987. Ili u miru našeg soltanskog apartmana, satima, pa na refule, u zoru, pa prijepodne, pa popodne. Uz pogled na park, na balkonu mojih snova, uz sunce koje se jutrom sulja kroz krosnje, nenametljivo. Koliko sam života proživjela, svaki put, uz svaku knjigu, po tri paralelna: moj realni, život u knjizi i život njenog pisca kojega bih saznavala i potkradala.
Zavidim svakomu tko jos nije pročitao knjige koje su mene usrećile, oni imaju šansu da im se to tek dogodi. Dok čitam Krležine Zastave (na skijanjima tih godina) hvata me panika -što ću kad ih jednom pročitam? Kao da me napusta netko moj s kojim sam toliko lijepog proživjela. Ova infekcija čitanjem je inkorporirana u DNA, i ima vlastitu RNA polimerazu.
Otporna je na fatalne mutacije, apoptozu i prirodne neprijatelje iz okoliša. Transmisivnost nije opasnog potencijala, ali anegdotalno zarazi manji putnički tim, pa se zateknem na prolaznom aerodromu sa cijelim društvom s novim knjigama u rukama, kupljenima na aerodromu. I svi odjednom čitaju! Preslatko. A sada, sada sam odlučila napisati kakvu novelicu. Ili roman.
Foto: Jean Scheijen/Freeimages