0.00 kn

Tvoja košarica

Sigurna kupnja
22. kolovoza 2015.

Kako sam pronašla Vuleta Žurića

Piše Ana Zibar
Nikako, još, zapravo. Samo idejno. Početkom te je godine moju 83-godišnju tetu „uhvatilo“ da moj tada 13-ogodišnji sin mora pročitati Andrićevu „Gospođicu“ : -Rekla sam mu da svakako pročita „Gospođicu“. To je jako dobar roman, ja sam pisala diplomski rad o „Gospođici“. Zibo je malo potražio u našem starom stanu, ali nije našao knjigu. Pa je teta […]

Nikako, još, zapravo. Samo idejno. Početkom te je godine moju 83-godišnju tetu „uhvatilo“ da moj tada 13-ogodišnji sin mora pročitati Andrićevu „Gospođicu“ : -Rekla sam mu da svakako pročita „Gospođicu“. To je jako dobar roman, ja sam pisala diplomski rad o „Gospođici“.

sarajevo

Zibo je malo potražio u našem starom stanu, ali nije našao knjigu. Pa je teta Lela donijela svoju, ali na ćirilici. Čitali smo ju zajedno, naglas, Ivan i ja, naizmjenično, ne baš svakodnevno, zvali smo ju „Gopođica“, i oboje bili zaljubljeni u roman. Ponekad je i Dora slušala.

„Gospođica“ je postala „Gopođica“ zahvaljujući anegdoti naše male susjedice. Njezina mama nam se žalila kako djeca tete u vrtiću ne smiju više oslovljavati s „teta“ i kako ona toga nije bila ni svjesna, samo se čudila što njena curica, tek krenula u vrtić i još ne govori puno ni najbolje, stalno spominje nekakvu „gopođu“. „Gopođa“ ovo, „gopođa“ ono. Onda su im na roditeljskom sastanku značajno objasnili kako odgajateljice više nisu nikakve tete nego gospođe.

Sađi, pašćeš!- rekla bi im moja baka. A djeci je potrebna prisnost i toplina, koju ti u našoj kulturi ne daju gospođe, nego tete koje su supstitucija za mame, u tim satima tihe patnje za mamama koje rade i koje djeca, često frustrirana separacijom, provode u vrtiću. Koliko je djeci važan taj osjećaj supstitucije ilustrira izjava moga sina iz vrtićkog vremena: -Mama, teta Tanja je prava mama!

Htio je time pokazati maksimum oduševljenja svojom tetom iz vrtića. Kakogod, Andrićeva je „Gospođica“ postala naša „Gopođica“. Koji mjesec nakon što smo se upustili u čitanje „Gospođice“ (čitali smo ju dugo) bili smo u Zagrebu, regularno, kako običavamo. Produljen weekend, s vremena na vrijeme. Na povratku u Osijek suočavam se s tetinim padom, lomom zdjelice. Ostavljam ju u bolnici, navečer, nedjeljom, i vrtim poznate filmove iz života i s predavanja, ilustracije starih žena koje se poskliznu, padnu, imobiliziraju, dobiju pneumoniju ili emboliju i umru.

Nisam baš bila optimistična tada, ali teta je to sve nekako dobro podnosila, stoički, u svom stilu, nekad mislim da između njezinih epizoda bolesti i starosti, strpljivo čeka da joj opet grane sunce i da odživljava svoje uobičajeno vrijeme, bezvremensko, bezdobno, na svoj uvijek isti, pomalo hedonistički način. Smještam je u lijepu dvokrevetnu sobu traumatologije, već je mrak, u drugom je krevetu starija žena, budna, prisebna, orijentirana, možda malo mlađa od tete. Kad sam oko tete sve posložila, gospođa susjeda je upitala: - Hoće li Vam smetati svjetlo? Ja bih još malo čitala.

- A, nikako. Samo Vi čitajte! I ja čitam. Ja sam, znate, nastavnica hrvatskoga. Lado, hoćeš mi donijeti onog Krležu koji mi je ostao na stolu?!- naredila je strogo. I donio joj je Zibo odmah sutra, a koliko je tamo baš čitala, nisam sigurna.

Tih sam se tjedana spremala u Sarajevo, na neki kongres. Teta je bila oduševljena idejom da bih mogla posjetiti Miru. Ovaj kondicional „bih mogla“ nije značio mogućnost nego uvjet i teta mi je lijepo objasnila kako ću ja to, da se ne dogodi da ju ne nađem: -Ona živi u jednom od dva nova nebodera, malo niže Marijin dvora. Preziva se Šikić. Odi do nje, vidi kako je, i puno je pozdravi.

Ove rečenice su intonirane skoro kao u Crvenkapici, samo mi je još falila košarica s vinom i kolačima pa da krenem. Teta je tamo posljednji put bila prije 40-ak godina. Toliko o tomu što njoj znači „nov“ neboder.

I tako smo mi došli u Sarajevo, nas pet s moga odjela, i u pauzama između predavanja i zacrtanih događanja svi tražili Miru. Propješačili smo uzduž i poprijeko, pregledali kojekakve nebodere, čak smo i policajce pitali za Miru. Goran je izbacivao štosove, a mi pucali od smijeha: -Mislit će da si došla po nasljedstvo. Al' ti joj samo reci da se sve možete dogovoriti. A možda te ne pusti u kuću! I slično.

Mira je tetina (i moga pokojnog tate) prva sestrična, njihovi su očevi, moj djed Martin i stric Johan Fogl, bili braća. Njihov je pak otac, isto Johan, došao iz čeških Sudeta i nastanio se u Sarajevu. S mojom je prabakom Terezijom Mazenauer, rodom iz Petrijevaca, izvanbračno imao ta dva sina. Prabaka je slabo govorila hrvatski, bila je pola Mađarica, pola Švabica, i u Sarajevu držala „glancpegleraj“. Ne znam što je radio pradjed. Moj djed Martin imao je moju tetu, Emu, i moga oca, Ivana, a stric Johan također Ivana (Iku), Miru i Dubravku.

Za Dubravku do tada nisam ni znala da postoji, do te godine o kojoj pričam. Taj Iko je bio hrvatski književnik i direktor sarajevskog pozorišta. Nisam ništa njegovo čitala, premda imam neku njegovu knjigu, zove se „Zamke“, pročitat ću ju. Jednom. Moj tata i on su bili vršnjaci, ali poslije II svjetskog rata tata više nije spominjao taj dio familije i nije odlazio njima u Sarajevo. Teta bi redovito odlazila tamo, prijateljici Almi, a onda bi posjećivala i Miru koja je bila njena vrsnica.

Miru našli nismo. Sarajevo smo lijepo upoznali u tim šetnjama. Noge su nam otpale. Naravno da sam mogla i tražiti po internetu i slično, ali nisam imala vremena, a šetali bi i ovako i onako. Ipak mi je to bilo nekako kao usput. A bio je i zgodan motiv za šalu.

  1. je moj muž bio u vojsci u Sarajevu, tada su još mnogi od te familije bili živi, išli smo tada i u kazalište i Zibo me nagovarao da se javim i upoznam rodbinu, ali mi to tada nekako nije bilo zanimljivo, dok si mlad ne tražiš vječnost u precima i potomcima, samo živiš.

Slijed događaja je htio da je teta mjesec dana nakon izlaska iz bolnice ponovila scenarij: ponovo je pala i slomila zdjelicu. I ponovo ležala u bolnici. Ovog je puta htjela čitati „Gospođicu“ pa sam joj kupila u antikvarijatu, za Uskrs kojega je provela u bolnici. I opet je sudbina htjela da putujem u Sarajevo, opet na neki skup, ovoga puta o biostatistici, a sa mnom su išle Karin i Ivana, moja kći i njezina prijateljica. Zapravo, ja sam išla s njima, jer su me prisilile da ne vozim, čim smo prošle srpski entitet, tko zna kada bi stigle mojim tempom. Prije polaska mi je teta gotovo priprijetila:

  • Nemoj slučajno da ne nađeš Miru! Uzmi taksi ako treba!

Moja Karin i Ivana su spavale kod kolegice Mostarke koja živi u Sarajevu i prve su mi večeri uz njezinu pomoć u telefonskom imeniku pronašle Miru. Odnosno, ne baš Miru, nego njezinog muža, Ivana Šikića. Karin je bila autom i nas smo se tri vozile nekakvim novim (meni su nova jer su građena za zimsku olimpijadu 1984., pa sam ih otprije zvala novima) naseljima niz tramvajsku prugu u smjeru Ilidže tražeći adresu. I našli smo, stvarno, neboder, veliki, sad već star, s mnogo stanova, stanari koji ulaze i izlaze izgleda poput izbjeglica, a na jednom zvonu je pisalo „Ivan Šikić“.

Pozvonim, čujem neke zvukove kao od gore, iz tog stana. I onda ništa. Pa ponovim to par puta, i uvijek isto. Po zvonu ne možeš znati koji je kat pa Ivana i ja prođemo stubištem gore i dolje, mnoge katove, pogledamo na vrata mnogih stanova, i ne nađosmo Miru. I ja već htjedoh odustati, ali Ivani pukne film i odvaži se nazvati mobitelom. Upita za Miru, a osoba s druge strane linije reče da je Mira lani umrla i da je ona njena kći Ljiljana.

Zvono im nešto ne funkcionira, odnosno mikrofon i zvučnik.  Ivana mi tada dadne Ljiljanu na telefon i ja se predstavim, a ona me ljubazno pozove gore. Cure odoše, a ja posjedih s Ljiljanom i njenim očuhom Ivanom Šikićem cijeli sat. Dragi ljudi. Saznam sve o familiji i iznenadim se koga sve nisam nikad upoznala, za neke ni znala nisam. S tom sam Ljiljanom glupo ostala na „Vi“, a zapravo mi je sestrična. Starija od mene desetak godina, farmaceutica, ima jednog sina, Gorana, on je profesor franscuskoga. Ona je udovica. Mira je umrla lani, šlagirana.

Ljiljana se sjeća tete Eme, priče o meni i mome tati. Poziva sutradan na ručak, ali mi sutradan već odlazimo, obećajemo si nekakve mailove, njen Goran bi možda trebao Karin u Zagrebu, za liječnički pregled.

Ljiljana priča o Ikinoj djeci, Ivanu (Vanji) i Danki, oboje su u Nizozemskoj, Vanja je završio likovnu akademiju a Danka mislim književnost i engleski. Dubravka je u ratu otišla u Srbiju i tamo živi sa sinom koji se zove Vule Žurić. Baš tako. Kao kakav literaturni lik. Ali nije, stvaran je, i renomiran je srpski književnik. A Dubravka je profesorica engleskoga. Što ti je genetika!

Surfala sam netom, našla Vuleta i Danku, javila se Danki u Groningenu, ona je tamo prevoditeljica. Možda ju sretnem sljedeće jeseni, kad pođem u Leiden. A Vuletu ću se javiti kad jednom ponovo odem na sajam knjiga u Beograd. Pa će teti srce biti na mjestu.

Autor: Lada Zibar., Foto: Kemo Becirevic/Freeimages

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Copyright © 2020 Zibar Studio
lockusercartmagnifiercross