0,00 kn

Tvoja košarica

Sigurna kupnja
20. rujna 2015.

Kako su mi ukrali iPhone

Piše Ana Zibar
Moram priznati da mi naviru riječi na engleskome, jer sam se sinoć narazgovarala na engleskome koliko za sve ovo vrijeme u USA zajedno. Obično sam voajer, najviše šutim. Završila sam u njujorškoj policiji, da doživljaj bude potpun. Okralo me, dva mala crnca, vjerojatno iz Harlema. Stereotipno. Jučer smo imali divan dan, zapravo cijeli weekend je […]

Moram priznati da mi naviru riječi na engleskome, jer sam se sinoć narazgovarala na engleskome koliko za sve ovo vrijeme u USA zajedno. Obično sam voajer, najviše šutim. Završila sam u njujorškoj policiji, da doživljaj bude potpun. Okralo me, dva mala crnca, vjerojatno iz Harlema. Stereotipno.

iphone

Jučer smo imali divan dan, zapravo cijeli weekend je bio ugodan. U subotu smo bili u Brooklynu, po Prospect Parku i u Brooklyn Museumu, pa potom na večeri u Greenich Villageu u restoranu sa stand up komedijama, u društvu Mostarke koja je tu na researchu i njenog dečka genijalca, koji je profesor u Parizu. Doživjeli smo pravu saturday night u New York Cityju, i bilo je vrlo živo. Nisam bila ni pospana kako mi inače dođe s prvim mrakom. A jučer je konačno bio topao sunčan dan.

Ovdje sam se nasmrzavala do kosti, ogolio me i ogulio oceanski vjetar, s epicentrom u prolazu naše zgrade na Upper West side na Manhattanu. I psovala sam mu u sebi koliko nisam za sve godine svoga života, i da nije njujorški vjetar, pobjegla bih mu davno  u tople krajeve. Al' New York je vrijedan tog smrzavanja, vjerujte! I imali smo gošću na ručku, Osječanku koja je ovdje završila faks i dugo živi i radi.

Pravila sam kineski s lososom, a desert je kupljen, pravo američki, mango mousse. Htjeli smo jesti u loungue na 3. katu, to je zajednički dnevni boravak s kuhinjom, ogromno, prekrasno, s vrtom i vitkim brezama, ali je bilo zauzeto nekim rođendanom. U našem apartmanu su samo dvije stolice. Popodne sam  joggirala oko Jaquelene Kennedy jezera u Central Parku i zaustavljala vrijeme u sebi znajući da će i ova epizoda prebrzo proći i da treba osigurati sjećanja.

Navečer odlučih otići u Starbucks, u blizini naše zgrade, nešto korigirati za jedan diplomski. Tamo imam internet na laptopu. Stota ulica, granica s Harlemom. Mrak. U izlogu sam. Poluprazno. I dok sam sjedila i radila, netko mi nešto govori s moje lijeve strane. Pogledam, a crnčić, svojih šesnaestak godina me nešto pita. Zgođušan, lijepo odjeven, pristojan. Još više okrenem glavu prema njemu: „Excuse me?“ „You have a cigarette?“ pita pokazujući na usta kao da puši. „No.“ Kažem i vratim se pogledom laptopu i poslu i trenutačno mi prođe glavom da je sve već gotovo, u sekundi, i da mi nema iphonea koji je stajao desno uz laptop.

Okrenem glavu udesno i ugledam drugog mladog crnca kako izlazi iz Starbucksa. I povičem:“He stole my iphone!“,  i u to onaj koji me pitao cigaretu potrči k vratima i zajedno nastaviše trčati prema Harlemu i Central Parku. Kratko sam ih povijala, ali su bili jako brzi. Prodavačica iz Starbucksa je odmah pozvala policiju koja je došla momentalno, niti dvije minute nije prošlo, postaja je u istoj ulici. Pa sam se s njima u autu vozala po Harlemu tražeći lopove.

Kao prije dvije godine po Donjem gradu kad mi je lopov iz ruksaka u liječničkoj sobi na odjelu u pol bijela dana ukrao laptop. Komarci me ne vole, ali lopovi me baš hoće! Imam trajni PTSP od tih događaja. Jedan je policajac bio veliki jaki mlađi crnac a drugi manji hispano. Johnson i Torres se zovu. Nisam dobra s licima, ne pamtim, a i brzo se odvilo, a i zašto bih pamtila malog prolaznika koji žica cigaretu. Pa mi se činilo da mali crnac ima curly hair. A drugomu nisam ni vidjela lice. Svjedoci u Starbucksu isto baš nisu pouzdani, svatko je radio na svom laptopu.

U Starbucks se ode da u društvu samuješ. Druga patrola je zaustavila dva crna dečka u Harlemu kod Central Parka. Manji nije imao curly hair, ali mislim da je to ipak bio on. Lice definitivno odgovara, samo sam zbunjena i nesigurna. Iphone nismo našli. Ja se nisam izravno s njima suočavala, nego sam gledala iz auta iz daljine. Ipak se nisam odlučila potvrditi prepoznavanje. Ne bih voljela nekoga nepravedno optužiti ako nisam sigurna. A i bojala sam se.

Potom smo otišli u policijsku postaju,ispunjavala papire, davala izjave, pa posebno kod detektiva. Plavuša sam, uobičajeno, kad su me pitali koji je to iphone, pa sam pitala jel misle na onaj broj, pa sam rekla „Iphone 6“, pa su se nasmijali i rekli da toga još nema, rekla sam im da moram pitati sina. Ivan je zapravo tih par sati mog eventa bio gotovo online s policijom, vezano za pojedinosti oko iphonea. A i Slađu u Kaliforniji sam malomalo zvala upomoć. Ona nam je svima osigurala američke telefone za međusobnu komunikaciju, na svoj obiteljski paket.

Policajci su bili fini (ne smijem dalje ništa reći, Ivana će mi se smijati, tako sam i onda u Osijeku zaključivala, pa su ispali glupsoni, baš kako je ona odmah i konstatirala). Malo sam treperila od straha. Ide mi s lopovima i s policajcima. Moja Amerika! Rekla mi je Sanja:“Sjedi di si, ni za di si nisi!“

Foto: hurk/Pixabay

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ako ste propustili

15. svibnja 2015.
3. rujna 2020.
Copyright © 2020 Zibar Studio
lockusercartmagnifiercross