Hodam između bolničkih zgrada. Bijela, ne blijeda, u bijelom, a kao da me crni uski fiktivni pretijesni skuti i koce i nose istodobno. Tako osjećam. Prelijećem od zgrade do zgrade, trčim organizirajući, da preteknem moguću sudbinu. Doktor, pacijent. Od jučer sam malo luda, a pomalo normalna. Od jučer sam službeno pacijent.
Obavila sam sve. I punkciju i anesteziološki, i krvnu grupu i koagulacije. Čekam poziv s citologije, Marija će nazvati i ljubazno će nešto reći. Ja gledam pacijente, a minute teku kao stoljeća, valjda funkcioniram. Ne znam. Nasmiješim se kao i inače. Pišem nalaze. Dajem savjete. I čekam presudu.
Dobro je. Barem za sada. Tkivo štitnjače. Ništa vise. Sad me malo zaboli vrat. Taj doktor koji me je punktirao ne promašuje, kažu. Ali veliko je, inhomogeno, prema straga i substernalno. Pomaklo traheju. S pokojim kalcifikatom. Najradije bih ih zaboravila, ali ne daju se. Vidjela sam ih svojim očima. Na ultrazvuku. Tražili maternicu. "Da Vam malo pogledam i vrat?" upita Ivana. I bi vrat.
U srijedu je operacija. Pa dani slijede, tromo, polako. "Samo izvol'te!" požurujem ih. Bez učinka. Oni će kako oni hoće. Ni korak brže.
Od utorka popodne sjedim u pidžami, ne jedem, ne pijem. Ne dišem. Ne postojim. Samo čekam.
Ne bojim se. Ne bojim se operacije, bolnice, anestezije.
Bojim se. Nalaza. Kao presude na koju ne mogu utjecati.
Sve sam dogovorila, kirurga, anesteziologa. Patologicu. I sebe sam dogovorila. Preko veze. Pacijent preko veze. I sebe ću imati pod kontrolom. Prihvatit ću svaki problem za koji postoji rješenje. Tako uvijek kažem. I sad ću tako.
Presvlačim se. Slijedim upute. Igla ubodena bolno, upozoravam. "Sve je u redu." kažu. "Stavite glavu ovako!", kao u neku rupu. "Osjetit ćete neki gadan okus u ustima." I stvarno, nešto mi ružno plinovito odnekud se stvori. "Malo će Vas stezati mjerenje tlaka." I stegne me i ništa više ne znam. Blažena anestezija! Budim se brzo. U krevetu sam u sobi. Ne znam tko je oko mene. "Benigno." netko reče. Ili ja pitam. Ne znam više.
Sljedeća sam dva dana, dvije noći, bolnički pacijent. S onu stranu sustava. U dječjoj sobi, kreveta 7-8, kinderbeta, prema potrebi. Čisto, uredno, toplo, svijetlo, prozračno. Živo, prolazno, malo bučno. Slušaju nekakve meni nedrage programe. Drugo sve je OK. Svi su ljubazni, na usluzi. Nude, donose, objašnjavaju. Svima. Djeci, mamama, tatama, meni. Odnose smeće. Donose čaj.
Predviđeno je dovoljno infuzija (tko mi je kriv sto moje vene ne surađuju), analgezija, za spavanje, po želji i potrebi. Djeca su većinom tonzilektomirana. U detalje objašnjavaju svaku uputu. Zašto ne dudica, zašto ne prati kosu. Koliko i kada smije krvariti. S osmijehom. Mame su cijeli dan s djecom. Ili tate. Noću djeca spavaju. Ogradice na krevetićima su podignute. Vrata sobe otvorena. Sestre stalno obilaze. Tješe ako tko zaplače. Prate piškiti. Poje čajem. Znaju sva imena. Sestre produljuju raditi. Po dvije smjene. Nema ih. Ne bune se.
Paula ide "u prvi razred, drugo polugodište." Tako odgovara. Malo je omršavila na dan operacije, čini joj se. Stela se stvorila usred noći. Premještena s pedijatrije, prokrvarila. Cigančić je nestrpljiv. Čuva ga mama i još njih pet-šest. "Trebaš nešto?" pita me ta mama ljubazno.
Operateri obilaze svoje. Svako malo. I anesteziolozi.
Oslobađam krevet. Čekam otpusno. Previjena. Posavjetovana. Poboljšana.
Baš mi je bilo lijepo.
Nedostaje nam kadra, organizacije, kreveta i četvornih metara.
Stručnosti, osmijeha, ljubaznosti je, naprotiv, na pretek, predrasudama usprkos!
Autor: Lada Zibar Foto:novilist.hr