Pola sedam je ujutro, radni dan. Bicikl sam jučer ostavila na Dijalizi, bila sam umorna voziti, nakon 34 sata provedena na poslu, a mogah se povesti kući sa šefom, autom. Jurim, moram stići svašta prije 8h kada mi dolazi nekakva komisija ispred Ministarstva.
Već je na tramvajskoj stanici gužva, očito sve više srednjih škola ima nastavu od 7, a ne od 8h. Nefiziološki, nezdravo, a i sociološki neprihvatljivo. Pa vidite kakva je sve veća gužva ujutro u javnom prometu kad ljudi moraju na posao, a sad još i đaci. Tramvaj ubrzo dolazi, premda mi se tih par minuta čekanja već oduljilo od nestrpljenja i neuroze da neću sve stići. I uvijek pomalo kajanja što nisam biciklom.
Naguravamo se pri penjanju u tramvaj, smjestim se ubrzo iza kabine vozača, uz prvo, normalno popunjeno, sjedište. Otvaram odmah prozor iznad njega. To inače nikome ne pada napamet, valjda vole udisati tuđe izdisaje, a sve da se ne bi smrzli. A uopće nije hladno. Travanj je, lijepo proljeće, možda malo svježe jutrom. E sad, na tom prvom sjedištu sjedi jedan mladac, „pican“, kako ću poslije prepričavati članicama komisije kojima je osječki slang nepoznat pa se načas ukočiše pomislivši da sam upotrijebila neku prostu riječ.
Ja pazim da ga ne dodirujem, da mu ne završim u krilu od tuđih naguravanja. A on, kao Pale sam na svijetu. Ne osjeća da postojimo. On vjerojatno ima sasvim odsutan svijet u svojoj glavi, nesvjestan svijeta oko sebe. Ili je samo još pospan. Kakogod. Svakako ga izostanak percepcije okružja barem načas opravdava od paralelnog izostanka pristojnosti. Potom tramvaj opet staje, ulaze novi putnici, gužva je još veća, izašao nije nitko, jer na toj stanici ujutro malotko izlazi.
Ulazi gospođa od šesdesetak godina, malo težeg hoda, slučajno ju znam, naša pacijentica, ima transplantiran bubreg. Naš mladac ne reagira. Ili, ipak!? Malo se promeškolji, a ja se ponadam. Sad će, ustat će, ponudit će mjesto pridošloj gospođi, pa ipak je on pristojan, vidi da je starija (doduše i ja sam barem dvostruko starija od njega, ali ću shvatiti kao kompliment što to nije primijetio).
Nada je trajala tek koju sekundu, jer se on promeškoljio upravo toliko koliko je trebalo da još bolje zagrli torbu u svome naručju i statiku svoga tijela u sjedalu poboljša i prilagodi novim silama koje na njega djeluju u vožnji. Mašala! Neka se on nama lijepo namjestio, da mu bude ugodno. Sve nade sam izgubila. Ostao je sjediti i kad sam ja izlazila, pogled nije podigao niti jednom. Pa piše u svim medijima kako treba misliti na sebe, držati do sebe, biti svoj, postupati baš kako ti paše.
A ovaj mladac očito čita, i sluša. I uspijeva mu. I onda još piše da su mladi jako opterećeni i o ravnopravnosti spolova. A on je sigurno jako dobar đak kad to sve zna i tako dosljedno primjenjuje. I još se malo odmori prije škole, sjedeći u tramvaju, da smanji opterećenje.
Na poslu mi kolegica priča svoju jučerašnju zgodu. Uređuje stan, na n-tom katu, nosi desetak stolica liftom gore u stan, u etapama, ne može sve odjednom, dvije po dvije. Stolice su teške, ona nema muža, nosi sve sama. Dućan u kojemu ih je kupila nudio je bezobrazno skupu dostavu, pa se odlučila na „sam svoj majstor“. Između etapa izdiše od umora. Donese stolice do lifta, pa pozove lift, za vrijeme čekanja lifta se srećom malo odmori.
U jednoj takovoj epizodi čekanju joj se pridružuje susjed od preko puta njezinog stana. I on će gore. Mlad čovjek, zdrav prav. I taman kad lift stiže upita on nju: - Imaš ti toga još puno? – Imam, dosta. Ona se ponada kako će joj on sad malo pomoći. Ona inače svima pomaže, gotovo nekritično prema svojoj poziciji doktorice, liječnice specijalistice, doktorice znanosti, s jedno 30 godina radnog iskustva.
Zafrkavamo ju da samo što pacijentima ne reže nokte, kako je uslužna, suosjećajna i dobronamjerna. – Onda te neću čekati! – reče on i uleti u lift bez nje, bez stolica, zalupi vrata i odveze se gore, ostavivši nju da čeka još jednom i da se sama nosi sa svojom mukom. Tko joj je kriv! Pa nije to njegov život. On sigurno isto prati medije. One tekstove koji govore da trebaš znati što želiš i ne obazirati se na okolnosti. To se zove „biti fokusiran“. Svaka čast! Muškarčine!
Autor: Lada Zibar., Foto: Goran Samardžija