0,00 kn

Tvoja košarica

Sigurna kupnja
25. studenoga 2019.

Najveće greške u komunikaciji s djetetom

Piše Ana Zibar
Od djeteta se najčešće očekuje da iz razgovora s roditeljima shvati što treba napraviti i to zato što su mu oni tako rekli, ali obično ne bude tako jer dijete zapravo nema pojma što roditelji od njega očekuju, zbog načina na koji mu se govori. Način na koji se obično roditelji obraćaju djetetu nije primjeren […]

Od djeteta se najčešće očekuje da iz razgovora s roditeljima shvati što treba napraviti i to zato što su mu oni tako rekli, ali obično ne bude tako jer dijete zapravo nema pojma što roditelji od njega očekuju, zbog načina na koji mu se govori.

Način na koji se obično roditelji obraćaju djetetu nije primjeren njegovom uzrastu, kao ni misaonim procesima koji su zaduženi za razumijevanje zadataka, informacija i zahtjeva.

Neke od najčešćih grešaka koje roditelji rade u komunikaciji s djetetom i koje bi bilo dobro što prije ispraviti da ne postanu model komunikacije u obitelji, su vikanje i šutnja.

Vikanje je jednako strahu!

Kada roditelji viču na dijete zapravo mu šalju poruku da su bespomoćni i da nemaju kontrolu kako nad situacijom, tako ni nad sobom, ali i da je u potpunom redu vikati na nekoga. Vikanje kod djeteta izaziva tjelesnu nelagodu i strah, zbog čega je dijete zbunjeno i ne zna kako se ponašati u takvim situacijama.

Roditelji koji podviknu, viču ili viknu na dijete to na njihov odnos utječe tako da dijete iz straha posluša roditelja, a ne iz razumijevanja zato što nešto ne treba ili treba napraviti. Kako dijete bude raslo sve manje će slušati, jer će se sve manje bojati.

Vikanje utječe i tako da se dijete bori ili pokorava. Dijete koje na vikanje odgovara borbom vrlo brzo dobiva etiketu da je zločesto i s vremenom stvarno takvo postaje, jer ne zna za drugačiji model ponašanja. Dijete koje na vikanje odgovara pokorom, postaje osoba koja se previše prilagođava drugima, koja ovisi od tuđih mišljenja i koja se ne zna zauzeti za sebe.

Iz ovoga je vrlo jasno da ovakav način komunikacije ne vodi u pravcu građenja odnosa povjerenja i da negativno utječe na budući život djeteta.

Također djeca čiji roditelji često viču, na kraju isto tako viču na roditelje, ali i na drugu djecu i odrasle.

Roditelji viču zbog prevelikih očekivanja od djeteta, napornog dana koji je iza njih, nedostatka strpljenja i stresa. Svakom roditelju se može dogoditi da ponekad reagira na taj način, ali je tada važno da se odnos popravi, tj. da se djetetu objasni koje je njegovo ponašanje dovelo do toga da se roditelj osjeća ljuto i da zbog toga viče.

Ako se djetetu ne objasni, dijete neće znati koje ponašanje je za roditelje prihvatljivo i ponovit će ga, što će kod roditelja ponovo izazvati ljutnju, samo još veću, zbog koje će se javiti potreba za kažnjavanjem djeteta.

Kada roditeljima dođe žuta minuta i neadekvatno reagiraju, važno je da pojasne djetetu što se zapravo dogodilo i ti na ovaj način: "Oprosti što sam vikala, ali naljutilo me što nisi pospremio igračke, mada sam te to zamolila. Sigurno si se preplašio, pa hajdemo se zagrliti i napraviti pauzu kako bi se smirili." Tek kada se obje strane smire treba pokušati pronaći zajedničko rješenje za problem.

Možda spadate i u onu skupinu roditelja, koja je rekla da nikada neće vikati na svoje dijete, ali danas kada ga imate, redovito vičete na njega. Ako je tako, ne brinite jer postoje alternativna rješenja za takav problem.

Postoji nekoliko razloga za povišenjem glasa, od traženja izvršenja nekog zadatka po 10. put, do razbacanih igračaka koje nikada nisu na mjestu. U životima roditelja postoje svakodnevni okidači koji jamče podizanje glasa, k tome još doprinosi i privremeno ublažavanje stresa koje je rezultirano vikanjem, ali kada sve to prođe javlja se osjećaj gubitka kontrole i grižnja savjesti.

Vikanje zapravo podiže razinu stresa još više i nema pozitivnog učinka, jer kada vičete djeca ne mogu obraditi što govorite i odgovaraju vikanjem ili zatvaranjem u sebe. I tako nastaje začarani krug.

Nemojte nikada zaboraviti kako djeca ne vide situaciju u istom kontekstu u kojem ju vide odrasli i zato isprobajte sljedećih pet tehnika koje bi vam trebale pomoći:

1. Odmaknite se

Time out strategija se često koristi s djecom, ali se isto tako može uspješno primijeniti i na odrasle. Pazite da djeca budu u sigurnom prostoru i odmaknite se na trenutak, duboko udahnite i mirno se vratite u situaciju koja vas izluđuje. Sada razgovarajte čvrstim glasom i pokažite djetetu da ste uvjereni u ono što govorite te da niste izgubili kontrolu nad situacijom.

2. Prepoznajte i priznajte svoje osjećaje

Vrlo je važno uzeti vremena i pokušati prepoznati vlastito stanje uma koje može utjecati na odgoj. Priznajte si osjećaje i razdvojite ih od odgovora na iritantno ponašanje djeteta. Vikanjem još više podižete razinu stresa i ne dobivate nikakav pozitivan učinak. Kada vičete djeca ne mogu shvatiti što govorite i odgovaraju vikanjem ili zatvaranjem u sebe, a tako se stvara neželjeni začarani krug.

3. Umjesto vikanja izaberite ozbiljan glas

Autoritativan i spori ton glasa će dati više na ozbiljnosti, posebice ako tako objasnite kako određeno ponašanje nije prihvatljivo, uz jasno obrazloženje zašto nije prihvatljivo. Tako ćete pomoći djetetu da nauči komunicirati o svojim osjećajima i da shvati empatiju.

4. Uvijek birajte kompromis

Da bi bili učinkovit i čvrst roditelj ne morate uvijek vi biti ti koji pobjeđujete! Granice su važne, ali uvijek možete biti i fleksibilni unutar tih granica. Kada primjerice želite ugasiti televizor, a vaše dijete ga želi gledati još samo malo, prihvatite gledanje još 5 minuta i naći ćete se na sredini. Tako će dijete osjetiti neku kontrolu, ali istovremeno i imati osjećaj da ga slušate.

5. Pokažite empatiju i suosjećanje

Koliko god je to ponekad teško, pokažite ljubaznost prema djetetu, mada vas namjerno provocira i isprobava granice. Kada pokušate razumjeti ponašanje djeteta, puno bolje ćete shvatiti njegovo ponašanje, jer roditelji često odbacuju i zanemaruju važnost priznavanja osjećaja djeteta.

Šutnja je jednaka kazni!

Šutnja je isto jedan od načina komunikacije i poželjna je samo onda kada se djetetu daje vremena da o nečemu razmisli, ali odrasli često šutnju prakticiraju onda kada su ljuti na dijete zbog njegovog ponašanja i tada ga šutnjom kažnjavaju.

No, kako to utječe na dijete? Dijete se u tim trenucima osjeća kao krivac, koji ne zaslužuje ljubav roditelja i misli kako nije vrijedno roditeljske pažnje te mu se javlja strah od odbacivanja.

Ne možete očekivati da dijete samo donese zaključak što kao roditelji ne odobravate, zato što vi šutite. Prije će vas pitati što vam je i zašto šutite, a ako mu ne odgovorite u njemu ćete probuditi nesigurnost i nelagodu. Kada se dijete osjeća nesigurno, postaje uznemireno i preplavljuju ga neugodne emocije i stanja kao što su sram, bespomoć, strah, tuga i briga.

I zato je pametnije i važnije da uvijek objasnite djetetu što vas je naljutilo i nikada ga zbog toga ne kažnjavate tišinom. Ako šutite, s vremenom možete očekivati da i dijete počne šutjeti i da tako komunicira s vama te da ne daje odgovore koji su vama važni.

Kako izbjeći takvu komunikaciju

Komunikaciju uvijek treba prilagoditi uzrastu djeteta te treba biti u skladu s njegovim mogućnostima i kapacitetima. Česta prepreka u slušanju kod djece su prevelika očekivanja od roditelja, koja su im zbog njihovog uzrasta neispunjiva.

Važno je da budete dovoljno jasni u zadanim zadacima i zahtjevima te poznajete osnove efikasne komunikacije, što znači da primjenjujete ono za što ste sigurni da će dati rezultate, ali i pomoći da gradite s djetetom odnos pun povjerenja.

Teško je, ali se može! Uz puno truda i ljubavi možete imati odnos za poželjeti, koji će trajati i kad djeca narastu. Sretno!

Foto: dreamsteam.com

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Copyright © 2020 Zibar Studio
lockusercartmagnifiercross