Kao dijete sam voljela igre kao dječaci. Imala interese zajedničke s prijateljima više nego s prijateljicama. Osobito prema vozilima. Biciklima, rolama, skateu. I već vrlo rano prema motorima i autima.
U vrijeme kad su se curice igrale s lutkama mene su impresionirali autići na daljinsko upravljanje. Kakve nikada nisam imala. Nije ni bilo uobičajeno u ona vremena. Iz brojnih razloga. Jer sam curica, jer se nije samo tako kupovalo, barem moji nisu, jer nije toga kod nas ni bilo, a baš mi nitko nije bio gastarbajter pa da mi donese za Božić, Uskrs ili u ljetne praznike iz Njemačke.
Samo je naša bivša dadilja Petra, s dugim naglaskom na e (a ne kao danas kao modni časopis), otišla u Njemačku. Dok nas je čuvala bilo joj je samo 15 godina, bila je iz sjeverne Bosne, mama joj je umrla bila, pa je došla u grad služiti, navijala je za Zvezdu i voljela Nedeljka Bilkića (pa smo tako onda, normalno, i sestra i ja, da kako, obožavale nju i sve njezino).
Bilo je to kad smo bile sasvim male, prije osnovne škole. Pa mi se posrećilo da me Petra poznavala pa mi nije donijela lutku nego autić, ne doduše na daljinski, ali s nekakvim mehanizmom kojega kad pritisneš autić sam odjuri. Satima sam fascinirano "puštala" autić velikim tepihom u dnevnoj sobi. Hvala joj na toj sreći.
Onda smo pravili skateove od dasaka i kotačića od rola, ja i prijatelj iz susjedstva. A ubrzo sam dobila i "pravi" skateboard, narančasti, od mame i tate iz Španjolske. Eno ga danas "čuva" odvod u dvorištu, nakon bit će već 40 godina. Kakva je to tek sreća bila! A da mi je tek bio skiro, veliki crveni, kakvog sam bila vidjela jednom na ulici pod nogama nekog sretnika.
A Rene je kao mali imao autić kojega je kao petogodišnjak mogao sam voziti, ne sjećam se više kojim mehanizmom, ali mi je jednom dozvolio da ga i ja vozim, po parkiralištu na Vijencu uz Žeželj. Sretnog li djetinjstva! Bicikle smo vozili kao što se nogama hoda, a kad bismo poželjeli da su motocikli, jednostavno bi štipaljkom zakačili komad plastične čaše za žbice, pa bi bicikl u vožnji klepetao poput lošeg motora.
A mi bismo ponosno vozili te naše "motore" (sredinom ceste) Bulevarom (zažmirim i kao da i sada klepećem pored Doma zdravlja na plavom poniju kojega mi je kupila baka za odličan uspjeh u prvom razredu). I katkad bi vozili jedni druge na kormanu bicikla ili bi stajali na prtljažniku iznad blatobrana stražnjega kotača, s rukama na vozaču. I opet cestom kroz grad.
Imali smo prometni odgoj u nižim razredima osnovne škole i polagali "za bicikl". I naučili da se bicikl kroz park ne vozi, nego gura. Pa bi nas kojiput nekakvi komunalni redari kaznili tako što bi nam ispustili gume ako bi nas uhvatili kako vozimo po parku.
Puknute smo gume krpali sami tako što bi najprije u lavoru s vodom pronašli gdje "pušta". I lanac smo same vraćale kad bi „pao“, to iskustvo nije bilo spolno vezano, barem ne nama.
Onda su pomalo došli na red motori. Oko moje dvanaeste. Prvo sam vozila nekakav minijaturni kućni uradak naših kumova, po travnjaku našeg dvorišta. U osmom je razredu već Mina dobila pravi Tomos automatik pa je naš svijet poprimao osobine odraslih dok smo se vozile u školu i kojegdje.
Bez vozačke dozvole, pa nije to auto! A ni bicikl u parku, pa da te kazne. Poslije sam vozila svakakve motore, pa čak skakala krosericom preko benta. Još sam puno prije toga već prvi put vozila auto, ako se to može takvim zvati. Taj je prvi potajni pokušaj bio nekakav bijeli Rekord crvenih tablica, na kontakt bih ga pomicala dvorištem, dok me živica nije zaustavila.
Pa onda više nije mogao ostati potajni. S obzirom na nastalu štetu. Sa 17 sam godina položila vozački ispit, i to „od prve“, i time prestaju sve čari moje strasti.
Danas sam baka i ne volim voziti. Ništa što ima motor. S biciklom sam još uvijek jedna duša i tijelo, zapravo sve više. Volim voziti sporo, kao puž. A loš sam vozač automobila. Sve gori. I tu nema pomoći. Ja ne znam gdje je nestala vještina parkiranja, procjene prostora, gledanja u retrovizore.
Pa se zateknem parkirajući kćerkin auto, ne unatrag, kako mi je lakše, nego unaprijed, da je gepek dostupniji za isprazniti. Dan je, prijepodne, suho, vedro, vidljivo, toplo. Nema gužve, a i parkingplac me čeka. A ja se mučim, pet šest puta, naprijed natrag, pa se postranično popnem na bankinu, pa shvatim da sam jos zeru na njoj kad sam već isključila motor.
Pa palim opet, pokušavam ispraviti, pa natrag pa naprijed, pa siđem s bankine, ali se još jednom popnem na nju prednjim dijelom da sad izravnam, pa završim nakon muke, već ugušena stresom. Pa ugasim, izađem, udahnem i odahnem, kad ugledam čovjeka prekoputa, kako zapanjeno stoji i gleda cijeli taj moj cirkus.
Oči mu ispale u egzoftalmus, ne pomiče se od užasa, zanijemio, ne zna što bi mi rekao. Valjda "Pa zar ovakvo nešto postoji?!" A mene malo ipak stid, al' što ću, nemoćna sam, ne znam drukčije, ne mogu, promijenila sam se. Pa ipak puknem u smijeh nad sobom i njegovim čuđenjem, okrenem mu leđa da ne vidi, da ga sirotog ne dokrajčim.
Sad nisam bila sigurna kako zaključati njezin auto, ne vidim bez naočala što je nacrtano na kojemu ispupčenju kojega pritisnem. Pa kad god probam kvaku, a ono opet otključano. Pa pomislim da je to možda jer mi je ključ u ruci, pa ga hoću udaljiti, a nemam gdje. Pa ga odložim nasred kvartovske ceste s koje sam uparkirala.
Sad to već prati i moja pristigla kći. I ne može doći k sebi. Dakle, završna scena: ključ "leži" nasred ceste, a ja isprobavam je li auto zaključan. Onaj gospodin je u međuvremenu, nasreću, bio otišao.
Autor: Lada Zibar., Foto: StockSnap/PixaBay