Božić je vrijeme kad si možemo dopustiti vjerovati u čuda pa samim time i sanjariti o ispunjenju neostvarenih želja ili dječjih snova. Od srca vam svima želim da nikad, ali baš nikad, bez obzira na sve, ne prestanete vjerovati i nadati se, jer čuda su moguća i događaju se svakodnevno. Samo ne smijemo gubiti nadu i odustajati.
Za svakoga postoji njegovo vrijeme samo moramo strpljivo čekati i kad tad ćemo doći na svoje. Bajke su uistinu moguće, koliko god to nekome zvučalo kao klišej. Posebno u ovo blagdansko doba. Iz tog razloga volim i božićne filmove. Jer nam daju nadu da su naše želje ostvarive. I to je jedino vrijeme kad prihvaćamo čuda, barem na filmu ako ne i ovako.
U ovo blagdansko vrijeme atmosfera je toliko čarobna da je teško ostati ravnodušan i ne se prepustiti maštanju. Svi bismo htjeli živjeti svoju bajku no opet s druge strane znamo i da nikad nije i nikad neće biti sve savršeno, takav je život. No nitko nam ne može zabraniti da vjerujemo, sanjarimo, maštamo i nadamo se čudu ili ostvarenju želja. Tako sam se i sama neki dan zamislila i pokušala se sjetiti o čemu sam sve sanjala u životu.
Koje sam želje ostvarila a koje su još na listi želja. Isto tako sam shvatila da neke stvari o kojima sam sanjala danas više ne želim no i to je sve dio našeg razvoja, jer u jednom periodu života želimo jedno a kasnije shvatimo da su nam se želje promijenile.
Jedna od mojih neostvarenih želja je baviti se plesom, i to profesionalno. Oduvijek sam voljela plesati i osjećala se prokleto dobro uvijek kad bih mogla izvesti neki novi pokret. Htjela sam se upisati u plesnu školu no stjecajem okolnosti ta mi se želja nije ostvarila.
Nije da žalim, jer se sve posložilo kako je moralo biti, no uistinu sam to željela. Sanjala sam o plesnoj karijeri, nastupima pred publikom. Koliko sam god inače osoba koja se ne voli previše isticati i tražiti da stalno bude u centru pažnje, kad plešem sve zaboravim i ne bi mi bio problem stati na pozornicu i plesati dok me god noge nose. Ne bi mi smetale ni uprte oči publike ni išta drugo. Jer sam oduvijek osjećala da sam za to stvorena. Bila sam očarana kad sam gledala mjuzikl Kosa, što pjesmom što plesom. I uvijek sam maštala da ću biti dio takvog ili nekog drugog plesnog projekta.
U vrijeme nezaposlenosti razmišljala sam o otvaranju slastičarnice. Ni jedna slastičarnica koju sam posjetila nije me do sad nešto posebno očarala pa sam uvijek imala neku svoju viziju kako bi savršena slastičarnica morala izgledati i kakva bi trebala biti ponuda slastica.
No kako sam probala nekoliko puta raditi po narudžbi shvatila sam da mi se to baš i ne isplati jer živim u sredini u kojoj je ljudima skupa i torta od 100 kuna. A i shvatila sam da mi je ljepše kad mogu u kuhinji eksperimentirati opušteno, kad god to ja želim, bez pritiska i razmišljanja o tome da li će klijent biti zadovoljan.
Iako nerealno, očarana sam malim majmunima, slonićima, dupinima i drugim životinjama. Bilo bi divno imati ih za kućne ljubimce. No to su samo pusti snovi jer ono što vidimo u filmovima nije toliko izvedimo u realnom životu. No voljela bih plivati s dupinima ako ništa drugo.
Neostvarena mi je želja i proputovati svijet i zaviriti u svaki mogući kutak. Na vrhu liste su Maldivi, Bora Bora, Havaji i Bahami ali i mnoga mjesta u Europi, poput Pariza, Londona i drugih. Na putovanjima se stječu iskustva koja nas oplemenjuju i postoji li ikakva mogućnost za njih, mišljenja sam da se svaka prilika mora iskoristiti.
Prije puno godina bila sam zalijepljena za televizor kad bi se prikazivao Oprah show. Da da, voljela bih upoznati tu veliku ženu. Jer sam čitala da je imala težak život i djetinjstvo a opet je pomogla tolikim ljudima. Voljela bih čuti koja je njezina tajna uspjeha, popričati s njom i upiti svaku njezinu riječ. A imati televizijski show poput njenog to je još veća želja, no kod nas nažalost i neostvariva jer teško da bi kod nas bilo financijskih mogućnosti za toliko iznenađenja i svega što je bilo dijelom Oprah showa. No možda je ostvariva želja o kulinarskoj emisiji, nikad se ne zna..
Iako nekad nisam o tome sanjala danas mi je pomalo žao što nisam završila medicinu. Voljela bih spašavati živote i to je jedini razloga zašto bih htjela biti doktorica. Ne zbog para niti ičega drugoga. Žalosno je ali mnogi današnji doktori ne rade svoj posao kako bi trebali niti se vode željom da spašavaju živote i pomažu kad god to mogu. Svaka čast iznimkama no uvjerila sam se više puta u to da doktori ne rade ono što vole nego da su samo važne beneficije a ne pacijenti.
Žalosno no pacijenti su im često na samom dnu liste prioriteta. I to bih voljela promijeniti. Ako ne mogu promijeniti druge barem bih sama voljela biti doktorica u pravom smislu riječi. No danas sam odabrala drugu karijeru i sad je za to kasno, no morala sam ovo spomenuti kao neostvarenu želju.
Neostvarena mi je želja biti i predsjednica na barem koji dan. Ne volim politiku, još manje naše političare ali bih ušla u politiku samo da napravim reda na našoj političkoj sceni. Rekla bih pa pa HDZ-u i SDP-u i pokušala napraviti sve što mogu da napokon bude bolje našim ljudima. Ljudima koji cijeli život rade a samo im je gore iz dana u dan. Sigurno ne bih samo puno pričala kao naši političari koji su puni obećanja i jaki na riječima a kad dođe vrijeme da obećanja ostvare i budu jaki s djelima, manji su od makovog zrna.
Povećala bih minimalnu plaću običnom radniku a smanjila plaću političarima. Promijenila bih zakone koji se odnose na poduzetništvo tj. na otvaranje firmi, samozapošljavanje. Kad bi se taj dio uredio i kad bi poduzetnici lakše opstali, bilo bi više posla, više radnih mjesta i sve bi krenulo na bolje. Ma neću više maštati jer znam da se neće desiti, ali bilo bi divno da mi se pruži prilika. I da ne zaboravim, svakom bi političaru rekla što ga ide i što mislim o njemu. Jer kad čujem da ne bi mogli živjeti s nekim za njih „malim“ iznosom poludim.
O čemu ste vi maštali? Koje su vaše neostvarene želje?
Autor: HappinessIsHomemade., Foto: AdinaVoicu/Pixabay