0,00 kn

Tvoja košarica

Sigurna kupnja
25. siječnja 2018.

Papuče

Piše Ana Zibar
Sniježilo je prethodno puno, a sada je bljuzgavo. Popodne je, kuham da mi prođe vrijeme, prenijela sam devet dana. Pa me stegnulo u trbuhu i …eto me u rodilištu! Nađem se u prostranoj sobi s, ako me sjećanje ne vara, šest kreveta. Soba je i većega kapaciteta, pripada joj kupaonica i cijeli vanjski zid u […]

Sniježilo je prethodno puno, a sada je bljuzgavo. Popodne je, kuham da mi prođe vrijeme, prenijela sam devet dana. Pa me stegnulo u trbuhu i …eto me u rodilištu!

bijele-papuce

Nađem se u prostranoj sobi s, ako me sjećanje ne vara, šest kreveta. Soba je i većega kapaciteta, pripada joj kupaonica i cijeli vanjski zid u prozorima. Sve je još relativno novo, zgrada je sagrađena prije par godina, i za 1985. godinu u Jugoslaviji uvjeti su „svemirski“. Imam 18 godina i živjela sam samo u jednom gradu, i samo u gradu, među djecom koja su sva išla u školu, pa u srednju školu (pa zar se može drukčije?!).

Čak su i polupismeni susjedi vodili prilično građanski život, a njihova marginalna higijena bila je sasvim prihvatljiva. Obiteljske svađe kojih sam se oko sebe mogla dotaći bile su bez fizičkog nasilja, bez prostih riječi, seksualnih aluzija ili, ne daj Bože, zlostavljanja. Žuti se tisak nije kupovao, u kući se čitala lijepa književnost, razgovaralo se o politici, a „prljavo rublje“ prijatelja i poznanika se očito prešućivalo.

Pa se zateknem po prvi put okružena našim svijetom, onakvim kakav prosječno jest, zabezeknuto iznenađena izgledom, ponašanjem, tijekom misli, razgovorima, događajima, odnosima i biografijama rodilja s kojima sam dijelila tu sobu.

Bilo je rano jutro kad su me dogurali, u sobi mrak, ali ne mrkli, onakav kakav je već po bolničkim sobama, prekinut kojekakvim svjetlima s hodnika i iz kupaonice, razrijeđen svjetlom koje ulazi kroz prozorska stakla a potječe od ulične rasvjete. Dobro se osjećam, dobro sam prošla, nisam ni umorna, uzbuđena sam zbog činjenice da sam rodila dijete, čudesno mi je to unatoč tome što je prethodnih devet mjeseci ovo bilo sasvim izvjesno.

U ono vrijeme bi bebu odnijeli u boks, a po prvi put ju donijeli na dojenje tek sutradan. Meni je bilo malo drukčije, bila sam privilegirana, i Karin sam dobila već toga dana ujutro, da je se nagledam i nadotaknem koliko hoću, jer je prijateljičina mama bila zaposlena kao medicinska sestra za novorođenčad.

Malo poslije mene dovoze rodilju koju smiještaju u krevet drugi desno od mene. Čim su je ostavili mir i muk u sobi prekida grub glasan i ljutit glas cimerice od prekoputa i malo dijagonalno koja se bijesno i prijeteći pridiže na laktove pogledavajući na tek pristiglu rodilju:“Ti si to! Ti si se derala! Pa su mene zbog tebe i tvoga deranja rezali!“ I to je ponovila nekoliko puta, htijući valjda izvući priznanje, pokajanje i pokoru. A okrivljena je počela jecati i nespretno odgovarati:“Pa nisam, nisam jako. Pa, što sam mogla, kad je boljelo!“ I tako je konfliktom započeo naš suživot u toj sobi.

A okrivljena je potiho, kao za sebe, nastavila s jecanjem i monologom:“Nemam papuče. Da mi bar donesu papuče! A tko bi mi ih donio?! Neću ga više nikad pogledati, vrag ga odnio!“ Bila je mlađa od mene, malo, i ovo joj je bilo prvo dijete. Rodila je curicu, ali ju nekako nije baš spominjala. Više ju je okupirala nekakva priča koju je ponijela sa sobom od kuće. U slijedećim satima i danima ispričala nam je detaljno svoju biografiju. Bila je udana u muževljevu kuću u obližnje selo, tamo su živjeli sa svekrom.

U trenutku kad su je uhvatili trudovi muža nije bilo kod kuće. Njoj je bilo neugodno svekru priznati kako ima trudove pa je otišla susjedi. A kako se situacija činila vremenski kritičnom, susjedi su ju samo brzo odvezli u Osijek u bolnicu roditi, bez da se pripremila, ponijela stvari, a ostalo je na susjedima da obavijeste njezinog muža, a onda ipak i svekra (unatoč „sramoti“) o tome gdje je ona. U toj brzini ona se zatekla u bolnici bez papuča, i to je predstavljao najveći problem.

Tom problemu je po važnosti konkurirao i problem u vezi s mužem – zamjerala mu je što nije bio kod kuće u trenutku „nemilog događaja“. Nama je ostalo nejasno je li on bio odsutan  u nekakvom grijehu, ili samo nije bio kod kuće. Ona je naizmjenično s jedne strane brinula o tome hoće li taj muž konačno već doći (i donijeti joj papuče), zbog čega bi pogledavala kroz prozore prema bolničkom dvorištu gdje je bio običaj da muževi (očevi) i drugi članovi familije (i prijatelji, kumovi, susjedi) dolaze i dozivaju svoje koje su ležale nakon poroda, a s druge se strane zaklinjala da ga više (muža) u životu pogledati neće s obzirom da se nije do sada pojavio.

Jednog je popodneva, a nakon takvog njenog svečanog zavjeta, druga cimerica (ona koja je već prve noći vikala na ovu bez papuča) gledala kroz prozor i pri tome kao da je nekoga ugledala pa se obratila našoj junakinji:“Jeltvoj muž onako smeđ?“ „Je.“ – odgovori ova. „Je li mršav? Ni visok ni nizak? Nosi smeđu jaknu?“ „Daaa!“ I poleti naša bosonoga prema prozoru očarana mogućnošću da joj se muž ipak pojavio. 

A, ono, dolje, nikoga. „Ha, ha! Zloguko joj se nasmijala ova s prozora. „A rekla si da ga više nećeš ni pogledati!“ – ponizila je siroticu zločesto. Ova se jadna pokunjeno vratila u krevet sa suzama u očima. Malo potom spremačica joj je donijela u novinski papir umotane nekakve papuče. „Tko li ih mi je poslao? Čije li su?“ – pitala se, prevrčući ih u rukama. „Persa nije. Nije ni Kata. Da nije Mara?!“ – pobrajala je valjda susjedstvo.

Kad je drugi dan boravka dobila bebu u ruke i trebala ju podojiti nije se nikako snalazila. A malena je sve glasnije plakala. „Što s' ti nek'va zločesta!“ Zaključila je i odložila ju na krevet odustavši od dojenja. O temi škole koju je tko završio, odgovorila je „Dva centra!“ Ne znam zašto sam prvu asocijaciju imala na nogomet, ne znajući što bi bio taj centar.

Poslije je ispalo da je završila prva dva razreda srednje škole iz Šuvarovog vremena, kada se išlo u centre za usmjereno obrazovanje.

Razne su se teme nizale u tom rodilištu, uz koje sam ja bivala u sve većem i većem čudu. Ja stvarno nisam znala kako izgleda prosječan stanovnik naše zemlje i silno me rastužila slika koju sam zauvijek ponijela kući i koja me malo pripremila na ostatak života u kojemu sam već kroz studij medicine bila sasvim osviještena i prilagođena takvome svijetu.

Tako je neizostavna tema bila i svekrva, u kojoj je svaka cimerica dala vlastiti osvrt na tu važnu životnu stavku. Pa je najintrovertnija cimerica, također moje dobi, jedva i službeno odrasla, sa samo završenom osnovnom školom, o svojoj svekrvi rekla da joj je dobra. „Al' samo laje za mnom kad odlazim!“ Samo!

Jedna je sirotica rodila bolesno dijete. Za nju sam znala preko moje kume koja je poznavala njezine roditelje. Ona je isto bila moje dobi (zar je to uopće potrebno naglasiti više?!), no mrvicu ipak mlađa, tako da još nije bila punoljetna. Ipak, „već“ je bila završila školu, jer je išla na frizerski smjer, a to je trajalo nesto krace od standarda. 

Bila je silno zabrinuta, opravdano, a neonatologica bi u viziti samo odmahivala glavom, lijevo – desno, i vrlo ozbiljna izgovarala:“Vidjet ćemo što će biti!“ Njezin je muž redovito dolazio. Nizak rastom, u dugom kožnom kaputu, iznutra krznom podstavljenom, pa se gotovo volumenom izgubio u odjeći. Poslije sam saznala da je beba s mjesec dana umrla, a muž uskoro poginuo u prometnoj nesreći. Zla sudbina.

Drugoj je muž redovito dolazio, zainteresiran samo za nju, ne i za dijete. Mamio ju je izvan sobe i ona mu je teško uspijevala objasniti kako sada ne mogu biti intimni. Stalno sam bila u strahu da će ju ipak odvući u našu zajedničku kupaonicu. 

Najobrazovanija je među mojim cimericama bila bankovna službenica iz manjeg gradića blizu Osijeka. Lijepa, tamnokosa, suzdržana, i dvije godine starija od mene. Bila nam je poput nekakve ozbiljne mame, zbog dobi, distanciranosti i malorječivosti. Rodila je lijepo muško dijete bijelog lica i crne kose. Imala je higijenske navike i time se isticala među ostalima.

A meni nevjerojatno. Ja sam tih par dana, između bavljenja djetetom, učila za ispit iz Marksističke medicinske sociologije. Što god to bilo! A cimerice su me doživljavale kao Marsovca. Nisu me puno ni uvlačile u razgovor.

U svakom mi je slučaju zauvijek bila razbijena podsvjesna iluzija idiličnoga svijeta u kojemu sam živjela. I tko zna gdje su sada sve te cimerice i njihove bebe, muževi, svekrve i susjedi. I papuče. A vrijeme se ponavlja, pa se, sada bez većeg čuđenja, posvećujem i širem okruženju s većim razumijevanjem i nadom da se ipak pomalo mijenjamo. Nabolje. Ili da se barem trudimo i svojim tragom pomičemo zaostalost.

Autor: Lada Ziba.,Foto: jullymalynovska/Pexels

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ako ste propustili

22. kolovoza 2018.
27. travnja 2015.
5. kolovoza 2017.
Copyright © 2020 Zibar Studio
lockusercartmagnifiercross