Postavljanje granica

Mnogi roditelji ne postavljaju nikakve granice svojoj djeci jer ih ne žele frustrirati... Zbog toga kupuju i taj autić ili lutku koji su djetetu već 50-ti po redu, puštaju djecu da sama odlučuju što će napraviti i što će na kraju krajeva jesti kako slučajno ne bi ništa nametali.

To su roditelji koji ne žele povrijediti svoje dijete i koje dijete ne žele opterećivati granicama. Ali jedna od uloga roditelja je frustriranje djeteta. Jer kada roditelj postupno podiže razinu frustracijske tolerancije on jača osobnost djeteta čime ga automatski čini otpornijim na situacije na koje će se svakodnevno susretati u međuljudskim odnosima.

Ako roditelji dijete štite od situacija i stvari od kojih ga ne trebaju štititi to će dijete prije ili kasnije morati biti suočeno s njima i tada se neće znati suočiti na učinkovit način.

Zbog toga djeca kojima nisu bile postavljene granice neće znati riješiti situaciju na odgovarajući način. Postoje tako odrasli ljudi koji se na neke situacije nikako ne mogu naviknuti poput obavljanja poslovnih obveza, stići nekamo na vrijeme, obavljanja kućanskih obveza, itd. Takvim ljudima je teško realizirati sve što predstavlja obvezu i paše im samo kada ugađaju sami sebi.

Pa kako život nije uvijek med i mlijeko tako bi i dijete trebalo pripremiti na to. Djeca kojima nisu postavljene granice su razmažena i ljuta uvijek kada ne dobiju ono što žele, nesamostalna su, nesigurna u kontaktu s djecom i hirovita.

Posljedice nepostavljanja granica kod djece su teško snalaženje ili nesnalaženje u nekim od svakodnevnih situacija, netolerancija, problemi u odnosu s autoritetom, teško kontroliranje napadaja bijesa i agresivnosti, izbjegavanje preuzimanja odgovornosti, teškoće u odnosu s vršnjacima, egocentričnost, loše radne navike i nesamostalnost.

Zato roditelji ne bi smjeli štititi dijete od nečega od čega ga ne bi trebali štititi. Od prve godine se trebaju uvoditi pravila lijepog ponašanja, od treće godine se treba postupno razvijati strpljenje, dijete od četvrte godine ne smije prekidati razgovor odrasli kada god poželi, itd.

Važno je i postupno podizati razinu tolerancije na frustraciju, postavljati pravila u kući, reagirati na neprimjereno ponašanje, učiti dijete o kućanskim obvezama i naravno pohvaliti svaki pomak prema osamostavljivanju.

Foto: TheVirtualDenise/PixaBay