Danas je bio prvi dan vrtića i moje dijete je jedva čekalo da krene. Ja još uvijek ne mogu vjerovati u to... Nevjerojatno mi je koliko voli ići u vrtić, koliko voli svoje tete i prijatelje i presretna sam što su sve moje predrasude od prije godinu dana bile krive.
Prije godinu dana moj veliki dečko je krenuo u vrtić po drugi puta. Prvi put je bio neuspješan i on je tada imao samo 1,5 godinu. Nije bio spreman koliko god je bio društveno i veselo dijete, jednostavno nije išlo i nisu mu ostala lijepa sjećanja. Upravo zbog tog puta jako sam se bojala da li će on ikada prihvatiti vrtić.
I baš zato sam i dalje pri mišljenju da dijete ako ne mora nema što tražiti u vrtiću prije treće godine. Prošle godine je moj Vito imao 3 godine i imali smo pripreme za taj veliki dan.
Punih godinu dana sam ga vodala po igraonicama i nakon pola godine sam ga malo po malo ostavljala samog. U tome nam je puno pomogla naša draga teta Ana koja radi u igraonici Lotus u Avenue Mallu.
Vito se uz nju skroz opustio i malo po malo je znao ostajati sam po 2 sata, što mu je bilo čisto dovoljno. Tako smo radili sve do vrtića kako mu vrtić ne bi bio preveliki šok.
I onda je krenuo vrtić. Ja sam umirala od straha, na samu pomisao bi počela plakati jer sam se bojala kako će on to prihvatiti, hoće li mu nešto faliti, a i imala sam veliku grižnju savjesti, kao da ga ostavljam i kao da sam ga razočarala.
Možda su tu i veliku ulogu igrali moji hormoni jer sam doma imala malu bebicu, pa sam imala osjećaj kao da se starijeg riješavam. Ali srećom prije samog odlaska u vrtić sam saznala za radionicu u Vrtić bez suza i draga Marija koja ju vodi mi je otvorila oči oko odlaska u vrtić i počela sam na vrtić gledati potpuno drugačijim očima.
Tako da nije bilo onako kako sam mislila, nije plakao Vito, nisam plakala ja i stvarno je u vrtić krenuo bez suza. Naravno da je tu i tamo prolio koju suzu na početku, ali to su svjetski odradile njegove tete Ivanka i Ana koje voli toliko jako da ponekad budem čak malo ljubomorna.
Ono što smatram da je greška mnogih roditelja čija djeca kreću i idu u vrtić, što nemaju povjerenja u osobe kojima ostavljaju svoju djecu. Možda ne bi imala ni ja da nisam prošla radionicu, ali sada imam i to od prvog dana.
Obje tete su opravdale moje povjerenje i više od toga i ja sam presretna da imam takve predivne dvije osobe koje brinu o mojem djetetu.
I danas nakon cijelog ljeta što nije išao u vrtić moj Vito nije mogao dočekati da dođe. Danima mi priča o vrtiću, kako mu fali, kako mu fale tete, kako mu fale prijatelji i da mu je dosadno više biti cijeli dan samo sa nama.
Kada smo došli u vrtić taj njegov ponos na licu me oduševio. Kada je ugledao tetu otrčao joj je u zagrljaj i nije ju puštao kao da ju nije vidio godinama.
Mojoj sreći nema kraja! Sada mogu ići mirno raditi jer znam da je moje dijete sigurno i sretno, a to mi je najbitnije. Još jedna godina učenja je pred nama, a onda na jesen kreće i moj mali šef u vrtić.
Hvala Bogu s njim neću više trebati prolaziti ono što sam sa Vitom i lakše je kada znam kuda ide i kako će mu biti, jedino ću trebati proći tu separaciju koja nikada nije laka, ali je sastavni dio života, a moja mala beba će postati veliki dečko.
Do tada želim vam svima što ljepši i lakši odlazak u vrtić i pustite svoju djecu neka uživaju i rastu bez predrasuda sa osmijehom na licu.