Hiperaktivnost je poremećaj pažnje koji je praćen psihomotornim nemirom. Do danas je uzrok hiperaktivnosti nepoznat, a smatra se da je on biološki, a ne razvojni. Stručnjaci smatraju kako je uzrok hiperaktivnosti genetsko nasljeđe mada još nije nađen nijedan odgovarajući gen koji bi mogao biti uzrok tome.
Hiperaktivnost se teško dijagnosticira jer ovisi o subjektivnoj procjeni promatrača. Kako bi dijagnoza bila što objektivnija dijete je potrebno pratiti i uočavati određena odstupanja u periodu dužem od 6 mjeseci. Na temelju jednog pregleda ne može se donijeti dijagnoza hiperaktivnosti.
Za dijagnozu hiperaktivnosti mora biti prisutno barem 6 simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti. Bitno je i da simptomi nepažnje, imuplzivnosti ili hiperaktivnosti traju mninimalno 6 mjeseci i da su u neskladu s razvojnim stupnjem, kao i to da su postojali prije 7. godine života.
Isto tako je važno da se neke teškoće poput posljedica simptoma očituju u dvije ili više sredina i da postoje jasni dokazi značajnog odstupanja socijalnog i akademskog funkcioniranja djeteta.
Simptomi nepažnje uključuju:
Simptomi hiperaktivnosti uključuju:
Simptomi impulzivnosti uključuju:
Hiperaktivnost se najčešće prepoznaje onda kada dijete krene u školu jer se tada od djeteta očekuje pažnja i mogućnost koncentriranja zbog čega se ti simptomi najlakše uočavaju.
Djeca koja su hiperaktivna često dobiju odgodu upisa u prvi razred kako bi dobila dodatno vrijeme za sazrijevanje i kvalitetniju pripremu ili im se zna dodijeliti individualizirani pristup koji će im omogučiti personaliziranje školskog programa prema njihovim potrebama.
Najčešće se događa da dijete koje ima simptome hiperaktivnosti ne bude na vrijeme prepoznati, zbog čega se dijete kada krene u školu etiketira kao dijete koje radi probleme jer šeće razredom, ometa drugu djecu u radu, ne sjedi na mjestu i zadirkuje drugu djecu.
Roditelji takve djece uočavaju s kolikim intenzitetom moraju biti uključeni oko pomoći djetetu pri pisanju domaćih zadaća ili učenju, a bez obzira na ogroman trud uspjeh u školi izostaje.
Razlog tome se pronalazi u djetetovom nemiru, lošem prihvaćanju u školi zbog imuplzivnog i nepredvidivog ponašanja te problemima koncentracije i pažnje.
U tim se trenucima roditelji prvi puta susreću s činjenicom da njihovo dijete ima teškoću i odlučuju potražiti pomoć. Kod mlađe djece je teže procijeniti odstupanja u ponašanju, a hiperaktivnost je moguće prepoznati i ranije. Prirodno je da su djeca predškolske dobi impulzivna, da im je pažnja kratkorajna, vrlo aktivna i da često mijenjaju aktivnosti.
No ako se uz sve to primijeti da dijete ne može završiti ni jednu započetu aktivnost, ima poremećaj spavanja, dovodi se u opasnost, ne može mirovati ni za vrijeme obroka, ponaša se nepredvidivo te ne podnosi disciplinu ni ograničenja svakako bi se trebalo obratiti stručnjaku.
Kako bi se moglo pomoći hiperaktivnom djetetu potrebno je na vrijeme prepoznati problem, senzibilizirati i poučiti okolinu kako si olakšati svakodnevicu i uključiti dijete u vježbe za razvoj koncentracije.
Kod djece koja su hiperaktivna se s razvojem i rastom dolazi do poboljšanja. No kod jednog broja takve djece s težim oblikom hiperaktivnost ostaje za cijeli život.
Roditelji trebaju unijeti mir u život djeteta koje je hiperaktivno. Trabaju biti dosljedni i upotrebljavati iste obrasce ponašanja u odnosu s djetetom. Svakako trebaju promatrati svoje ponašanje jer djeca uče imitirajući odrasle.
Dijete uči iz svakog pokreta roditelja kao i svake njegove riječi zbog čega je važno da roditeljske upute budu razumljive, jasne i jednostavne. Potrebno mu je unijeti organiziranost u svaki njegov dan te mu omogućiti dovoljno fizičke aktivnosti.
Roditelji trebaju smanjiti na minimum vrijeme koje dijete provodi pred računalom i televizijom te djetetu trebaju biti mirna luka, podrška i oslonac.
Roditelji koji ne znaju da njihovo dijete ima poremećaj hiperaktivnosti često svoje dijete karakteriziraju kao zloćesto te smatraju kako dijete ima otpor prema njima i kako im se inati.
Neki se pak roditelji smatraju krivima za takvo ponašanje djeteta, a dijete koje ima teškoće pažnje i hiperaktivnosti svojim ponašanjem utječe na funkcioniranje cijele obitelji. I upravo zbog toga je vrlo važno tražiti pomoć za dijete od stručne osobe.
Hiperaktivna djeca nisu neodgojena ni zločesta već imaju problem s održavanjem pažnje kao i mirnim sjedenjem na jednom mjestu. Nestručna osoba ne može znati da li je riječ o djetetu koje je neadekvatno odgojeno ili o djetetu kojem je potrebna stručna pomoć. Zbog toga pokušaj nagađanja treba mijenjati s odlaskom stručnjaku koji će znati prepoznati razliku.
Foto: StockSnap/PixaBay